lažne riječi
lažna djela
lažna vjerovanja

istinita bol
istinita tišina
istinita patnja

riječi svatko čuje
bol nitko ne prepoznaje
djela svatko vidi
tišinu nitko ne razumije
vjerujemo ponekad
patimo stalno

lažem sebe
tuđa patnja manje boli

Davno sam legao u krevet pokušavajući zaspati. Međutim proklet sam još jednom kletvom da ne mogu zaspati a da ne razmislim dobro o svom životu i prethodnom danu prije spavanja.. A sjećate se moje priče, ona je ostala neispričana pa je vrijeme možda da se i ispriča a nakon toga vjerojatno će se lakše spavati.

Imam 25 godina, dobrog izgleda, završen fakultet, bez posla, hrpu love na računu, nesretne prijatelje, nesretne ljubavi. Ukratko takvo je trenutno stanje. Na prvu ne izgleda loše, ali da bi razmjeli moju tugu i bol morate znati prošlo stanje. A kad se spoje prošlo ,sadašnje i buduće, dobije se jedno veliko ništa i dobije se moja tuga. I to je problem. Jer kad bi se zbrojila prošlost i sadašnjost bio bih sretan. Iz prošlosti dosta toga naučio, u sadašnjosti dosta toga imam i ja bio bi sretan Kad bi se spojila iskustva iz sadašnjosti i moguće budućnosti , bez prošlih spoznaja opet ja bio bi sretan. Da je netko drugčije postavio životnu jednadžbu, da život nije zbrajanje svih faktora ja bio bi sretan. JA BIO BI SRETAN.

1 Prošlost

Ne sjećam se svoga djetinjstva , nemam nikakvih slika u glavi , tek blijede slike oko 12-15 godine. Ne znam zašto sam zatomio ta događanja,možda zbog preživljenih trauma. Rođen u predratno vrijeme, kada su moji napravili kuću na tri kata, napravili troje djece, posadili tri trešnje u vrtu, da bi neki ljudi dižući tri prsta sve to uništili, mene prognalo, sa majkom , sestrom i bratom u malo Slavonsko selo. Tata je ostao, valjda se borio, nisam poslije primjetio da je išta zaradio, osim duševnih boli, zato vjerujem da se borio i nama se pridružio mnogo kasnije. A iz tog perioda sjećam se samo te slike kad se tata vraća iz logora, dolazi na prag kuće doziva moje ime, a ja sav uplašen odlazim do majke u vrt i govorim da neki stranac se približava i plaši me. Ona u strahu ostavlja motiku i grablje, odjuri vidjeti tko je i ugledajući mojeg oca, nasmiješi se i kaže, ne brini se to je tvoj tata. Napokon sam vidio tatu, o kojem svi dugo tiho pričaju valjda da mi mlađi ne čujemo. Otrčim do njih, zgrabim mamu za suknju, a oca samo gledam. Ni sam želio ni zagrljaj niti ništa, a on mi ga nije ni dao, tek poneku riječ muževnim glasom od kojeg me bilo strah. To je jedina slika koju imam. Nije ni romantizirana, vec ogoljena do bola. Nakon toga nisam više nikad dobio ni zagrljaj niti toplu riječ od mojeg oca. Daleko od toga da me nije volio, ali očito je bio muškarac starog kova, koji nikad ne pokazuje emocije, koji nikad nije zaplakao, nikada mi nije rekao ni jednu toplu riječ ali dao je zadnji novac da školuje mene i moju braću i sestru. I svaki put kad je trebao da novac , gunđao je i prigovarao, nisam ga baš puno volio. Nekoliko godina kasnije kad sam shvatio što je život, spoznao sam kako je to velika i čista bila njegova ljubav. Još je živ, makar nisam kao on, često plačem, drugima govorim lijepe riječi i pohvale, ali još ga nisam zagrlio.
Manje više uz slavonski težački žiovt roditelji su me školovali, završio sam fakultet i upoznao život.

1 Sadašnjost

Završetkom školovanja, kada su moji sav novac uložili u mene, trebao sam da krenem od nule i uspijem. Ali kako krenuti u državi u kojoj mladi nemaju posla, kako krenuti u okruženju u kojem samo rođaci i podobni se zapošljavaju. Poslao stotine molbi, obavio stotine razgovora ali što mi to vrijedi, kad moji neznaju nikoga na položaju. Moj otac i majka znaju samo težake, frizerke, strojobravare. Neznaju nijednog ravnatelje, nijednog direktora , niejdnog načelnika, nijednog biskupa. Moja majka svakog dana odlazi u crkvu, moli krunicu klečući na svojim bolesnim koljenima da njezina djeca nađu posao, ne moli ona za ništa drugo nego da nađemo posao, a ja je zadirkujem i u šali govorim kad već moliš toliko, i ako onaj gore ispunjava želje, molim te moli za nešto bolje, moli za neki dobitak na lotu, pronalazak torbe pune love, nemoj moliti za posao, u današjem vremenu to nije dobitak nikakav. Već samo dodatna patnja. Ona ne shvaćajući šalu i moj sarkazam, naljuti se na mene. Evo i dan danas odlazi u crkvu, moli Boga da dobijem posao. Samo ona jedno nezna. Ja već neko vrijeme ga niti ne tražim, niti šaljem molbe. Još za vrijeme studija, ne želeći se vratiti u pusto selo, počeo sam zarađivati novac igrajući poker. Igra znanja, vještine i sreće. I već na prvom turniru zaradio sam ozbiljan novac, nisam imao ni znanja ni vještine , već zahvaljujući sreći zaradio nekoliko desetaka tisuća kuna. Valjda nakon toliko pehova, zakonom brojeva morala se sreća vratiti na moju stranu. Ali pomalo sam počeo gubiti taj novac i moje neznanje dolazilo je na naplati. Prije nego sam sve izgubio posvetio sam mjesece i mjesece izučavajuči tu igru, čitajući knjige, blogove, gledajući klipove, razvio sam se u jednog od pristojnih poker igrača, koji kartajući online svaki mjesec zaradi nekoliko puta više novaca nego proječni Hrvat. Sad imam hrpu love na računu i ponekad pošaljem svojima. Nisam im rekao čime se bavim, ne bi razumjeli a i smatrali bi to kockanjem a to bi smatrali samo kletvom . Tako pustio sam i dalje da mole za posao koji i ne tražim. Lakše je njima , a lakše je i meni da im lažem da konobarim i da sam dobar u tome.

1 Budućnost

Kada sam prekinuo dugogodišnju vezu sa djevojkom, koja je jedina bila poveznica između mojeg pravog JA i svijeta, jedina koje me razumijela. A ta jedina me izdala, i ta jedina me ostavila samog u svijetu morskih pasa. Moja budućnost je bila izgubljena. Ne veseli me više ništa, ne vjerujem više nikome, ne planiram ništa, ne obračam se nikome.
Hrpa novaca kojeg sam imao, istopila se za 30%, sreća me napustila u najgorem trenutku i još više bacila u depresiju. Ne igram već par tjedana ništa, samo trošim na osnovne životne stvar, moj bankovni račun, koji je bio težak nekoliko stotina tisuća kuna počeo se topiti. Ne želim se vratiti stresnom poslu, kad nemam radi koga da zaradim a u takvom stanju brzo bih sav novac izgubio. Bog još nije uslušio molitve moje majke i još sam bez posla. Polagano propadam, možda imam još godinu -dvije da u miru živim sa preostalim. Ali što nakon toga, vratiti se u selo, sa frustriranim bratom koji je također nedavno završio fakultet i još je bez posla, sa sestrom koja još ide u srednju školu i sa bolesnim roditeljima. Zar je to moja budućnost?


1prošlost + 1sadašnjost+ 1 budućnost =0 Bez stana, bez auta, bez posla , bez partnera, bez vjere!!!

Prošle nedelje kasno uvečer ležim na krevetu, kad me iznenada iz mojih misli trgne poziv od prijatelja. Kaže da je u blizini i da će doći do mene. Otvaram vrata i vidim da je pijan. Da sam znao da je u takvom stanju ne bih ga pustio u stan. I loše rapoložen govorim mu , da ga je lijepo vidit takvog pijanog na sveti dan. Da kakva je bitanga kad cijelu nedelju se opija. Da bi me njegov odgovor iznenadio.
- Jesi li ti sretan?
Pa kakve veze konju ima jesam li ja sretan, što se ti opijaš.
- Ja nisam sretan i zato pijem odgovori mi u jednom dahu.
Tad se sažalim , odemo i sjednemo u kuhiju i kažem mu: prijatelju nisam ni ja sretan, ako ti je lakše. A onda on još polupijan počme svoju predstavu i pita znaš li ikoga sretnog?
hmm.. kakvo teško pitanje u tako kasan sat. Isfrustriran svime što mi se desilo kažem da mi na prvu niko ne djeluje sretan. On ne vjerujući u moje riječi počne nazivat sve prijatelje, i budeći ih u kasni sat postavljati pitanj. Jesi li sretan? I zaprepaštujuća činjenica da niko nije bio sretan. 10 -ak poziva i svi nesretni. Tada mi dođe u glavu da neko mora biti sretan, zakon brojeva. I sjetim se Tonija , on mora da je sretan, sve cure lude za njim , vozi sportski auto, otac mu ima svoju firmu i brdo love. Nazovem Tonija, i na moje čuđenje i on pijan kaže:
-reci brate što si trebao?
Ma ništa samo sam te htio pitati jesi ti sretan.
- Nisam.... tututuututututut poklopi.
Ne vjerujm on da nije sretan. Pa ima sve što poželi, mora da me laže. Moje čuđenje prekine prijatelj i kaže:
- zar ti misliš da je on sretan da bi svaku večer pio i svaku večer provodio sa drugom djevojkom.
Hmm možda je u pravu, i očekivano svi prijatelji koji su uglavnom konobari, makar mnogi imaju vioku stručnu spremu, svi redom odgovaraju da su nesretni. Ne čudi me, sve dok nisam nazvao zadnji broj po redu. Prijatelja i cimera s faksa Zokija. Mali, debeli čovjek, uvijek ljut i frustriran, konobari jendom poznatom klubu, mislim se uzalud ga zovem, niti ima curu, niti obitelj, a niti previše love. Znam koji će biti odgovor.
- Zoki jesi ti sretan?
-Moja legendo, jesam, sretan sam, a ti budalo što me zoveš tako kasno i pitaš pizdarije.
-Zoki nemo lagati , iskreno mi reci jesi sretan? Nije ovo šala? pa kako možeš biti sretan , imaš manje šanse u budućnosti nego ja, a ja sam veoma nesretan?
-legendo , davno sam ja prestao gledati dugoročno, gledam danas, sutra , najviše tjedan dana, borim se nekako, snalazim i sretan sam. Ne razmišljam previše, a život ide sam od sebe, ali ne brini legendo, čuti ćemo se idući tjedan pa ću ti otkriti recept sreće.
O kakva luda noć, od svih ljudi Zoki je sretan i zbilja mi je djelovao iskreno i povjerovo sam mu. I kad smo našli sretnog čovjeka, zadovoljno se nasmijemo. Samo smo zaboravili u našem pokusu, prijateljice pitati jesu li sretne? Okrećemo par brojeva, i vrlo brzo saznamo da su žene mnogo sretnije. 60% su sretne. U čudu tom brojkom , kažem
- frende, kakvo je oovo vrijeme došlo samo su žene sretne, zar je sa nama muškarcima gotovo?
- Ma ne brini se ove koje su sretne, samo su zaljubljene, proći će ih ta lažna sreća vrlo brzo.
Ohrabren nejgovim odgovorim i cinično se nasmiješeći ispratim ga kući. I moram priznati da mi je uljepšao večer svojom pijanom predstavom. A vi koliko je ljudi oko vas sretno, pitajte i saznajte odgovor. Zar je nasa matematika na 20 ljudi tako poražavajuća

1 čovjek -20 ljudi= 0

Tri dana poslije zove me Zoki, da dođe do mene i kaže mi recept sreće.
-Legendo donio sam ti sreću, znaš da sam ti uvijek na faksu donosio sreću, kad god si kraj mene sjedio prošao bi ispit. Ma ustvari pusti ta sranja , sad sam ti donio pravu sreću!
- frende ne razumijem te i dalje, kako mi možeš donijeti sreću, kad nema mi spasa?
Uzme torbu, izvadi vrećicu sa gramom bijelog praha i kaze:
-povuci legendo i biti ce ti bolje, donio sam pravi cisti kokain, to ti je legendo direktorska droga, majku joj jebem skupa ko vrag, ali sa njom čovjek jedino osjeća sreću, kad jednom probaš, ne treba ti ništa više, um radi kao mašina , a sretan si čovječe.
-Zoki jebote Bog nosi drogu van mog stana, mogo si reći da si narkoman i da si sretan a ne ove glupe priče govorit
-legendo ovo nije droga, ovo je spas, ne koristi ovo sirotinja, ovo gospoda uzima, veliki Sigmund Freud, Julies Verne, svi su oni uzimali i radili bolje i bili sretni, probaj pa vidi a ne sudi nešto a da nikad nisi probao.. Evo legendo probaj pa onda me istjeraj
- Ma goni se zoki u onu stvar, znam ti roditelje zvati ću ih i reći što si postao , gubi se van iz stana ili ću te prebiti!!!

I otišao je Zoki mirno i hladnokrvno. Normalno da nisam kontaktirao njegove, zar da i oni pate zbog toga što mu se dešava, kad ne mogu pomoć. Nema šanse da mu pomognu, on je uvjeren da je pronašao sreću Mladić koji 24 godine traga za srećom i sad je nađe?!? Pa dovedite mi toga koji će ga uvjeriti u suprotno. Dok god bude imao 500kn da kupi jedan gram sreće on će biti sretan.

1g -500 kn =0

I tako shvaćam da smo mi Izgubljena generacija, osim par zaljubljenih glupača nitko nije sretan. Zar je ova država došla do toga, da su ubili svaku nadu mojoj generaciji. Zar svi ovi koji su uhićeni ovih dana samo trebaju odgovarat za materijalnu štetu od par miljuna/miljardi kuna i dobiti par godina zatvora. Tko će im suditi za izgubljene snove moje generacije, tko će im suditi što su ubili sreću u mladih ljudi, tko će im suditi što je moja generacija izgubila vjeru?!?

10 korumpiranih političara -4 000 000 glasača= 0

Na kraju svega opet ostajem sam,u svojoj sobici između četiri zida. Bez budućnosti, opet me crne misli love po mraku moje sobe. Gledam u strop i pokušavam sanjati ali davno sam odsanjao svoje snove. Sjedam za laptop i pišem svoju životnu priču. Odlazim da popijem čašu vode, a tamo pronalazim Zokijevu vrećicu sa bijelim prahom. Sam sa sobom ostanem nekoliko trenutaka u tišini, pospem bijel prah na stol, i govorim si " Zar je moguće da je sreća ponekad tako blizu i na dohvat ruke?".

Želim nekome ispričati svoju priču, ali nema nitko da me sluša.
Ležim sam u praznome stanu, neka čudna depresija me hvata, u svojoj glavi ne vidim budućnost. Želio bih nekome povjeriti da sam nesretan, a nemam kome. Gledam prema gore, želim izbaciti to pred Bogom, ali kako cu kad sam vjeru izgubio. Ima dosta vremena da sam se prestao obracati Njemu, niti ga molim, niti šta očekujem od njega.. A kamo li da mu ispričam svoju priču. A nema prokletijeg čovjeka od nevjernika.. Čemu se može nadati onaj koji ne vjeruje. U čemu tražiti smisao kad češ se kad - tad u prah pretvoriti.

I tu zapravo počinje svaki moj problem.

Želim da nazovem svoje roditelje, ali oni su u drugom filmu, prošli mnogo gore stvari, i ne razumiju moju bol. Oni koji me najviše vole, oni za koje bi ja dao sve me ne razumiju. Kakav je to apsurd. Voljeti nekog zbog svih djela koje je učinio za tebe, makar nisi nikako im uzvratio, oni i dalje čine sve da te usreće. A ti ne razumiješ njih, ti ne razumiješ njihovo poštenje u surovom svijetu, a oni ne razumiju tebe da si frustriran, oni ne razumiju tebe i da pun stol i frižider ne mogu ispuniti čovjeka kad je duša žedna i gladnaKako i da razumiju kada su rođeni u vremenima kad je duša bila puna, a želudac prazan i žedan. Tu počinje svaki generacijski jaz, koji ni ljubav ne može povezati.

Želim da ispričam svoju priču djevojci, sa kojom sam 4 godine djelio i dobro i zlo. One me iznjevjerila, moja je bol njoj sada stran predmet. 4 godine nekome daješ ne sebe, daješ najbolje od sebe, a takva vrsta davanja je mnogo teža. Najbolje od sebe znači da radiš na sebi svoje mane ispravljaš radi nje, a sve svoje vrline ističeš i njoj pokazuješ i tako njoj daješ najbolji komad sebe. Uzme tu ljubav prigrlli je, pazi na nju, dopušta da naraste, i kad ta ljubav procvjeta, ona otpuhne tu ljubav kao maslačak, i ostane samo šuplja stabiljka. A upravo je takvo moje biće sad, šuplje i bez ikakvo nade da ce opet procvjetati. Jer nije onda uzela maslačak iz korijena i otpuhala ga, vec je stabiljku otkinula, držala u svojim rukama neko vrijem i otpuhala, bez ikakve šanse da ikad više naraste i procvjeta. Sad samo vene i čeka majku prirodu da obavi svoj posao.

Želim da ispričam priču svojim prijateljima, ali oni u istim problemima kao i ja, mogu samo da klimaju glavom, zagrle i kažu, razumijem te brate, a razumijevanje nikad nikoga nije spasilo. Mi smo svi u istom sosu, Mi smo izgubljena generacija,..

Želim da ispričam svoju priču a nema nikoga da me sluša.. A i koga uopće zanimaju priče, ovo su vremena kada se djela gledaju, a priče koje se nalaze u nama nikome nisu bitne.. Zato najbolje prešutjeti, krenuti prema krevetu i nadati se da će sutra biti bolje. Ako ništa lagati samoga sebe.